Mirno, uglavnom prazno lice na Zoom ekranu govori tihim, čak i monotonim glasom dok opisuje kada je čovjek shvatio šta želi da radi sa svojim životom.
„Zapravo, želio sam se baviti geologijom, paleontologijom, još od drugog razreda“, objašnjava Kent Isaacson. „Onda se to nekako pretvorilo u muzeje... Gotovo oduvijek sam želio ovo raditi. Drago mi je što su pronašli način da mi pruže priliku.“
U životopisu koji je Kent kreirao uz pomoć Iowa WORKS- a i odjeljenja za usluge profesionalne rehabilitacije pri Iowa Workforce Developmentu navodi se da je Isaacson diplomirao na Univerzitetu Fort Hays u Kansasu, gdje je stekao magistarsku diplomu iz geoznanosti, sa naglaskom na muzejske studije i paleontologiju. To je bilo 2018. godine – početak duge, frustrirajuće borbe da radi posao koji voli.
Problem? Razgovori za posao – razgovori koji iznova i iznova nisu vodili nigdje.
Kent razumije da se ne predstavlja onako kako ljudi očekuju. Dijagnosticiran mu je poremećaj pažnje i teškoće u učenju, „plus, mislim da stvari obrađujem malo sporije od većine ljudi.“ Izvana, kombinacija svega ovoga može ga učiniti plašljivim, bezizražajnim i nezainteresovanim – kandidatom za posao kojeg menadžeri za zapošljavanje lako ignorišu.
„On je veoma pametan. Poznaje gradivo“, rekao je Lewis Litzel, savjetnik u odjelu za profesionalnu rehabilitaciju u organizaciji Iowa Workforce Development. „Ali bilo kakvu igru u bilo kojem razgovoru (izgleda kao) on je ne razumije. Ne slaže se s humorom.“
„To je bio problem koji je zaustavio karijeru“, rekao je Nicholas Erickson, matičar u Muzejskom okrugu Grout u Waterloou i jedna od referenci za posao u Kentu. „U mnogim slučajevima, nikada ne bismo ni dobili telefonske pozive.“
Prošlog ljeta, Litzel je smislio novu ideju kao mogući način zaobilaženja barijere koja blokira Kentov put do profesionalnog zaposlenja. U saradnji sa osobljem Iowa WORKS-a , Služba za profesionalnu rehabilitaciju (Vocational Rehabilitation Services) organizovala je novi program stručne prakse za Isaacsona. U suštini, programi su pristali da isplaćuju Kentovu platu šest mjeseci ako može raditi kao pripravnik u Muzeju Grout, gdje je Kent već radio kao volonter.
„Stažiranje je osmišljeno da radi na područjima koja bi mu idealno pomogla da postane konkurentniji drugim muzejima ako ga Grout ne bi mogao zaposliti“, rekao je Litzel. „Mogao bi obavljati naprednije zadatke i raditi na izgradnji nekih vještina na kojima možda ne bi mogao raditi volontiranjem.“
Rezultat? Osoblje Muzeja Grout bilo je oduševljeno kvalitetom Kentovog rada. Na kraju su uspjeli osigurati grant koji bi im omogućio da ga zaposle, te je Kent u januaru počeo raditi kao službeni muzejski zaposlenik. U narednih nekoliko godina bit će zadužen za katalogiziranje muzejskih artefakata i davanje preporuka o tome koji bi artefakti mogli biti spremni za skladištenje kako bi se oslobodilo mjesta za novi materijal.
Za Isaacsona, koji je prošlog mjeseca napunio 33 godine, nova karijera je kulminacija duge borbe. Ali to je ujedno bila i karta za novu nezavisnost. Prošla je otprilike godina otkako se iselio iz roditeljskog doma i uselio u vlastiti stan.
Nakon što je posao završen, sada je sam, bez potrebe za dodatnom pomoći Službe za profesionalnu rehabilitaciju.
„Trenutno samo uživam u svemu i sređujem život“, tiho kaže Isaacson. „Trenutno je zaista lijepo imati posao.“
Da biste saznali više o prilagođavanju invaliditetu i/ili pronalaženju puta do uspjeha na radnom mjestu, posjetite web stranicu Službi za profesionalnu rehabilitaciju .